Čarli Gordon- dnevnik jedne inteligencije

Cveće za Aldžernona je jedna od knjiga koju sam čitala u okviru bookstagram izazova 12 knjiga za 12 meseci, a na predlog mojih knjiških prijatelja. Došla je na red kao četvrta u nizu, rezervisana za april mesec i definitivno ga je obeležila. Ova knjiga je zapravo ostavila najveći utisak ove godine, za sada, ali on u mom slučaju nije nužno pozitivan, što ću u tekstu i obrazložiti. Na samom početku moram da vas u pozorim da će tekst možda sadržati spojlere, pa razmislite pre daljeg čitanja, ukoliko knjigu već niste pročitali.

Danima ne mogu da složim sve utiske kada je Čarli Gordon u pitanju. Na samom početku čitanja, bukvalno na trećoj stranici, pomislila sam: "Šta je bre ovo?". I ta me je misao držala kroz veći deo knjge. E sad, ni ta rečenica nije nužno bila u negativnom kontekstu. Elem, da krenemo od početka. Upoznala sam se sa likom Čarlija, mentalno i emocionalno zaostalim čovekom koji radi u pekari gospodina Donera, a zahvaljujući svom rođaku koji ga je tu i zaposlio. Doner se obavezao da će obezbediti Čarlija i omogućiti mu da zarađuje za život dokle god za tim bude potrebe. 

Međutim, Čarli se prijavio za jedan eksperiment. Njemu operišu mozak sa ciljem povećanja koeficijenta inteligencije.. Ta operacija nikada nije izvršena na nekom čoveku, jedini koji je bio podvrgnut eksperimentu je miš Aldžernon, koji je postao pravi mali genijalac. 

Prva scena koja mi je slomila srce, a istovremeno me i jako iznervirala je upravo susret Čarlija i Alžerona, i Čarlijeva nesposobnost da pobedi miša u jednom vrlo jednostavnom zadatku - pronaći put iz lavirinta. Da, dobro ste pročitali, vrlo jednostavnom zadatku. Zapitala sam se da li je Čarliju to stvarno jednostavno, kao što meni deluje? Da li sam ikada razmišljala o ljudima koji nemaju iste sposobnosti kao vi i ja, i šta je za njih zapravo jednostavno, a šta komplikovano? I tada me zabolelo, prvi put. Kasnije me je zabolelo još mnogo puta. 

Shvatila sam da, iako možda njima nisam okružena svakodnevno, na ovom svetu ima mnogo ljudi koji su ograničenih sposobnosti. Ograničeni, ne samo da nauče neke osnovne stvari, već ograničeni da razlikuju dobro od zla, ljubav od mržnje, prijateljstvo od loše namere. Čarli je bio upravo jedan od njh. U njemu sam prepoznala najviše odsustvo mogućnosti da prepozna kako svet gleda na njega. Nije me toliko žuljala činjenica da on ne zna lepo da piše, čita, množi, sabira, koliko mi je smetalo to što nije bio sposoban da prepozna da ljudi u njegovoj okolini prema njemu ispoljavaju samo jedno - podsmeh.

Kada je Čarli operisan i njegov koeficijent inteligencije počeo da raste neverovatnom brzinom, njegova spoznaja da su mu se ljudi čitavog života podsmevali i da ga nisu gledali kao ljudsko biće, već kao predmet sprdnje, zabolela me je drugi put. Bolelo je i Čarlija, pa se trudio da svima stavi do znanja kako je sada postao normalan - kao i svi drugi, i da sada mogu da ga gledaju kao ljudsko biće, s obzirom da je  i on pametan.

Dalje stižemo do još jedne teme koja mi je pekla dušu, a to je odnos Čarlijeve porodice prema njemu. Rođen je kao prvo dete i njegova majka je odbijala da prihvati i prizna sebi da on nije kao ostala deca. I uz sav napor njegovog oca da ubedi suprugu da je Čarli ipak dete sa posebnim potrebama, njegova mama je tvrdila da je on "samo lenj i da mu treba više vremena nego drugoj deci". Međutim, rođenjem njegove sestre Norme, situacija se menja. Majka shvata da ima jedno "normalno dete" i jedno koje to nije i Čarli počinje da trpi posledice majčine spoznaje. Ona drastično menja ponašanje prema njemu, slobodno mogu da kažem da počinje psihički da ga zlostavlja, što na njega ostavlja neizbrisiv trag i posledice od kojih, ni kao natprosečno pametan čovek, ne može da pobegne. 

Meni najdirljivija scena u celoj knjizi je upravo susret Čarlija intelektualca i njegove senilne mame. S obzirom da ga je kao dečaka bukvalno oterala iz kuće kako bi zaštitila svoju ćerku od svih neprijatnosti koje je imala zbog svog brata, jedino što Čarli želi jeste da joj dokaže da je postao normalan i da može da se ponosi njime, jer je ostavio traga u nauci. Majka, kao i Norma, žele da on  ostane sa njima, ali genije oseća da inteligencija odlazi istom brzinom kojom je i došla, i svestan je da život u zajednici ni za koga nije opcija. Isplakala sam se nad ironijom sudbine, da ona koja ga je rodila i kinjila sada nije sposobna da bude prisebna, a da je on, koji je bio na margini društva zbog svog nedostatka, prestigao čak i doktore koji su osmislili eksperiment. 

Izdvojila bih i Čarlijev odnos sa ženama, koji je takođe usko povezan sa njegovim odnosom sa majkom. Naime, pametan Čarli se zaljubljuje u Alis, svoju učiteljicu, i iako mu ona uzvraća osećanja on nije sposoban da sa njom ostvari fizički kontakt. Sa inteligencijom, došla su i sećanja na "prethodni život", a među njima bila je i majčina zabrana da ikada gleda žene. I koliko god se trudio, on ne može da otera malog Čarlija koji je uvek tu kada je i Alis sa njim, ometajući ga da sa ženom stupi u seksualni odnos. 

Međutim, pojavljuje se komšinica Fej i mali Čarli se ne buni kada je ona u pitanju. Stoji u ćošku, ali gleda i nema reakciju. Došla sam do zaključka da je ljubav jedno uzvišeno osećanje koje nije svako sposoban da prepozna i obradi u svom mozgu. Čak i sa toliko pameti, Čarli je ostao emotivno nesposoban, do određene granice, što je dovelo do toga da za vreme trajanja svog genijalnog perioda nije uspeo da do kraja razvije odnos sa ženom. 

Na kraju cele priče, mali Čarli preuzeo je svoje prvobitno mesto i potisnuo genijalnog Čarlija, kao da ovaj nikada nije ni bio tu. Uzrok propasti eksperimenta otkrio je upravo on. I koliko god da je pokušao da se odupre evidentnom povratku na staro, Čarli je leteo jedan vrlo kratak slobodan pad. Od zaostale osobe do genijalca i nazad za par meseci. Donekle sam znala da će ishod biti takav, jer je u sinopsisu naznačeno da su i kod Aldžernona počele da se dešavaju promene. 

Napomenuću da je miš uginuo pre nego što se njegov prijatelj vratio na staro, i Čarli ga je sahranio u svom dvorištu, pokazavši time da je eksperiment ipak donekle bio uspešan. Njemu nije žao što je u istom učestvovao, jer bez obzira na to što će zaboraviti sve znanje koje je stekao, iskustvo koje je doživeo je neprocenjivo. 

Meni nije žao što sam pročitala knjigu iako je ovo prva kojoj na bookstagramu nisam umela da dodelim ocenu. A vi je pročitajte, da biste znali o čemu pričam, i imajte na umu da je ovo jedna od najčešće zabranjivanih knjiga na cenzorskoj listi Udruženja američkih biblioteka. Ja sam razumela zbog čega je to tako, a da li ćete i vi?

"P.S. Ako možete, stavite cveće Aldžernonu na grob iza u dvorište."

U susret susretima - Najsrećnija Bosanka na svetu

Istina je da se svašta zanimljivo može desiti u četiri zida, ali ipak, pravi svet i neke velike stvari, susreti, iskustva - dešavaju se tamo negde napolju. 

Tokom 2017/2018te godine, shvatila sam, odnosno formirala jedan poseban koncept tzv. "lutanja". Kažem lutanje u odsustvu bolje reči. Naučila sam da volim da izađem i da naprosto krenem, da koračam i tako odšetam, pa - negde. Ako dođem do neke raskrsnice, ja odem u ulicu kroz koju nikada nisam prošla. Istražujem, gledam i na neki način lutam. 

U sklopu toga sam shvatila da ja na taj način idem u susret stvarima, a i one prema meni. Nisu to nužno ljudi, nekad su to životinje, prizori, detalj koji do sad nisam primetila, neki pogled, neka klupa isl. U jednoj takvoj lutalačkoj šetnji stvara se lepeza raznih nekih malih iskustava koje sam osećala da boje - na sebi svojstven način - moju ličnost, dušu.

Ta lutanja, uslovno rečeno, bila su moje male avanture. Naravno, ta lutanja mogu biti i u nekoj meri isplanirana, veća, putovanja... Tako je i autor knjige koju ću vam danas predstaviti krenuo na svoje putovanje kao lutalica čitavog sveta i došao u susret koji mu je zauvek promenio život.

Dobrodošli u Nalin svet!♥

Autor ove knjige, Din, čini se po njegovoj priči, nije oduvek imao baš sve kockice poslagane u svom životu. Nemirnog duha, odlučio je da krene na jedno neobično, ali svakako i iscrpno putovanje oko sveta, ni manje ni više nego biciklom. Naprosto je hteo da uradi nešto značajno, veliko u svom životu. Tako je rešio da se uputi putanjom toliko dugom, napornom i raznovrsnom, da se mnogi ne bi na to odlučili ni sa potpuno opremljenim kamperom.
Baš dok je bio u ovim našim krajevima, odnosno u vožnji kroz Bosnu, iz kamenjara pored puta, na pržećem Suncu, začuo je male mjauke. Ispostavilo se da je u pitanju jedno sasvim malo mače. Kao neko ko gaji ogromnu ljubav prema životinjama, Dinu ni na kraj pameti nije bilo da produži put ostavljajući mače u takvoj pustari. Nahranio ga je, ubacio u svoju torbu, ne shvatajući još uvek koliko mu je taj potez okrenuo život za 180 stepeni. 

Mače se od tog prvog susreta ponašalo kao da se ono (saznaćemo posle da je devojčice, jelte) i Din poznaju iz nekog prethodnog života. Količina poverenja, ljubavi, umiljatosti, privrženosti koja se izrodila tu, kao da je u sekundi nekom magijom buknula. Pritom, mačke se ne vezuju baš tako lako, što je dopinelo neobičnosti susreta ovo dvoje. 
I tako je započela jedna nova avantura, a kako kaže Din, Nala nije tad samo ušla u njegov život, nego je on pre svega ušao u njen i od tada su nerazdvojni.
Ne želim da vam spojlujem knjigu, tako da neću otkrivati gde su sve i koliko daleko otišli Din i Nala, i kakve su sve i srećne i tužne trenutke proživeli, i koga su sve upoznali... Knjiga se lako i brzo čita, a dodatnom doživljaju doprineće vam to što postoje Instagram i YouTube nalozi: 1bike1world, na kojima je Din, na sreću nas čitalaca, počeo da beleži njegovo i Nalino putovanje od upravo tog prvog susreta.
Volela bih da istaknem da sam pročitavši Nalin svet shvatila da je Din jedan momak velikog srca i posve skroman, plemenit, jer je maltene sva sredstva koja je, bivajući i sam iznenađen razvojem događaja i popularnosti koju su stekli Nala i on za jako malo vremena, donirao raznim udruženjima i azilima koja se bave zaštitom, smeštajem i pomaganjem životinjama. Ljudi koje je susretao su prepoznali da je on jedno veliko srce na 2 točka, a pre svih to je u njemu prepoznala Nala!♥
Osećam neizmernu zahvalnost što je Din napisao ovu knjigu i podelio svoju i Nalinu priču sa nama, kao i sreću, jer neke priče učine da shvatiš ipak ima nade za svet, prečesto tako siv i ružan. Sve dok ima ljubavi, dobrih ljudi, šapica da su sve na broju, nađe se snage da se ide dalje.♥


Priručnik za običan život - Mila Tanasijević Mihajlović

Koji su preduslovi za (uspešno) objavljivanje knjige? Mila Tanasijević Mihajlović u Priručniku za običan život navodi samopouzdanje, spemnost da se proba, i imati nekoga da pomogne u realizaciji. Izgleda da je računica tačna, s obzirom na to da sam dobila primerak petog izdanja ove zbirke. 

Za nove početke i nove priče - napisala mi je A. na prvoj stranici knjige koju mi je poklonila dan ili dva pre nego da se otisnem u povratak. Ključna reč - selidba, ključnije - u rodni grad.

Priručnik za običan život je pravi poklon za mene u tom trenutku iz dva razloga. Prvo, autorka priča o odlasku, doduše prekookeanskom, ali preplićući misli i osećanja sa kojima i te kako mogu da se poistovetim, prisećajući se svih selidbi u studentskim i poststudentskim godinama u/po Beogradu, i konačno u Kragujevac. Drugo, Tanasijević Mihajlović piše na sličan način na koji sam ja pokušavala. Čak su se i teme poklapale.

Priručnik za običan život je zbirka testova koje je autorka objavljivala na fejsbuk stranici Mila Mikena koja trenutno ima preko 100 000 pratilaca. Tanasijević Mahajlović nas vodi na putovanje kroz svoje detinjstvo i odrastanje, posebno ističući blizak odnos sa sestrama. Bavi se univerzalnim temema/vrednostima kao što su ljubav, poštenje, briga o drugom, lični integritet i prihvatanje različitosti.

Knjigu namenjuje svima, i posvećuje svojoj deci, ne namećući je kao obaveznu literaturu. Sloboda je istaknuta tema u knjizi i, kako autorka naglašava, ključ za uspešne partnerske, porodične, prijateljske i komšijske odnose. 

Ipak, tokom ponovnog čitanja, uzdisala sam i nekoliko puta pomislila - oh, koliko opštih mesta. Knjiga je mogla da bude kraća jer ima ponavljanja. 

A opet, šta je život nego serije ponavljanja - rituala, ustaljenjih obaveza, grešaka, koraka za prevazilaženje muke. Ali je i prilika da se vraćamo omiljenim filmovima i knjigama, da praktikujemo dobrotu, tragamo za lepotom, iznova i iznova. Da rezervišemo karte za putovanja, idemo frizeru i lekaru, i svaki put najjače zagrlimo trenutak nakon što izađemo sa pregleda na kome je doktor rekao - sve je u redu. 

Priručnik za običan život je poput dnevnika koji autorka nesebično deli sa nama, podsećajući sebe i nas da se život dešava bili mi spremi na sve što nosi ili ne. Zašto onda, kad vremenski i ostali uslovi dozvoljavaju, ne bismo uživali u šolji omiljene kafe na svežem vazduhu?



Koji je tvoj magični broj?

Da, naslov zvuči kao ime nekog otrcanog TV kviza iz 90ih ili sa početka 2000ih godina, ali reč je o nečemu sasvim drugome. Odavno već želim ...

Najčitanije na Kulturlami