Kada sam počela da čitam roman Zid, nisam ništa znala o Marlen Haushofer niti o njenom stvaralaštvu, a kamoli kada je knjiga napisana (1963). Uzela sam je po preporuci drage spisateljice, uz samo jedan nagovor: “kako nisi čitala Zid?”. I zaista, kroz sve stranice knjige i po završetku čitanja stalno sam sebi postavljala to jedno isto pitanje, “kako ovo ranije nije došlo u moje ruke” i “da li je ovo deja vu ne tako davnog lockdown-a?” Zid ipak ne govori ni o kakvom virusu niti pandemiji, ali postoji jedan zajednički imenilac tih dveju radnji, a to je izolacija ili primoranost na istu usled spoljnih faktora.
Mnoge kritike su okarakterisale ovaj roman kao distopijsku fikciju ili robinsovski roman (pre svega ženska verzija robinsovskog romana). Te kritike sam zapazila nakon čitanja i, premda su neosporne, činilo mi se da su nedovoljne i da na neki način svrstavaju knjigu u poznate kalupe, dok je ona na mene ostavila utisak nemogućnosti da se tako lako ukalupi.
Pisana u formi izveštaja, priča nas vodi kroz svakodnevnicu žene u svojim četrdesetim godinama i njenom životu u Alpima u lovačkoj kući. Međutim, odluka da toliko vremena provede baš tu, nije bila njena.
Bezimena junakinja na početku romana odlazi u Alpe sa svojom rođakom Luiz, rođakinim mužem Hugom i njihovim psom Luksom, gde planira da provede leto. Jedne večeri par odlazi u šetnju do sela, dok naratorka ostaje u kolibi sa psom. Narednog jutra, videvši da ih još nema, odlučuje da ih potraži zajedno sa psom, kada na pola puta udara o nevidljivu prepreku. Sa druge strane može da vidi svet koji joj se na trenutak čini istim kao i juče sve dok ne shvati da se ništa u njemu ne pomiče i da je sve skamenjeno.
Marlen Haushofer nas uvodi u svet potpune izolacije, prepuštenosti samom sebi, milosti prirode i ograničenim resursima oko nas. Ona ne da samo dotiče egzistencijalno pitanje, već i ekološko, moralno, feminističko, i možda najupečatljivije, filozofsko pitanje postojanja, prava na isto i svesti o njemu.
Preuzela sam na sebe ovaj zadatak, kako ne bih zurila u mrak i bila uplašena. Jer jesam uplašena. Strah mi se prikrada sa svih strana, i ne želim da čekam da dođe do mene i savlada me. Pisaću dok ne padne mrak, a ovo novo, nepoznato delo trebalo bi da mi učini um umornim, praznim i pospanim. Ne bojim se jutra, samo dugih, tmurnih popodneva.
Motiv otuđenosti, izbora koje pravimo kada smo na rubu opstanka kao jedinka, ali i kao vrsta, i koji najviše tada pokazuju pravo lice ljudskosti ili neljudskosti, okupljeni si pod zajedničkim motivom bele vrane koja se retko ali dovoljno pojavljuje u knjizi, i koju junakinja viđa u trenucima svoje slabosti ili pobede nad neljudskim.
Ono što je posebno ostavilo utisak na mene je podatak da je knjiga objavljena 1963. godine, dok gotovo ništa u njoj (osim pomena starog mercedesa koji je ostao u dvorištu lovačke kuće, a mercedes može biti iz više različitih perioda 20-og veka) ne ukazuje na jasnu vremensku koordinatu i to pridodaje univerzalnosti priče, njenoj primenljivosti, i vrlo pametno se uklapa u sve vanvremenske motive koje dotiče, što je čini najprikladnije ukalupivom u kalup neprolaznosti.
*
Marlen Haushofer bila je Austrijska književnica, rođena u Frauensteinu, Molln, 11. aprila 1920.
Iako je za svoj rad dobila nagrade i pohvale kritike, bila je gotovo zaboravljena autorka sve dok je Ženski pokret nije ponovo otkrio, ističući bitnost uloge žene u njenim romanima, u društvenim temama u kojima dominiraju muškarci.
Die Wand (Zid - 2009, Nojzac Novi Sad) se može smatrati njenim najvećim delom. Objavila je i zbirku kratkih priča i još šest romana, gde se pored Zida izdvaja roman Die Mansarde (Mansarda - 2008, Nojzac Novi Sad).
Marlen Haushofer je obolela od raka kostiju i umrla je 21. marta 1970. godine, u 49-oj godini.
Film Zid snimljen je 2012. godine po istoimenom romanu u režiji Juliana Polslera.
