Ima ona priča, došla neka strana kompanija u Mačvu i rešila tamo da otvori rudnik da kopa "belu naftu". Naučnici rekli da to ništa ne valja i stručnim rečima rekli prvu od biblijskih pošasti, voda će se u krv pretvoriti. Dobro, nisu rekli krv, ali rekli su da kad se otrov izlije u reku i uđe u zemlju, nećemo moći da pijemo vodu, niti da jedemo ništa što se gaji na toj zemlji. A naveli su i poslednju pošast, ne baš u obliku smrti prvorođenčadi, već da će na jalovištima rudnika biti nedozvoljenih materija koje su nedozvoljene jer kad ih ljudi, posebno deca, udišu imaju ozbiljne zdravstvene probleme.
E, "Bili smo tako lepi" Imbolo Mbue priča jednu takvu priču u Kamerunu.
U Kosavi su imali te glavne pošasti.
Strana kompanija došla je na njihovu zemlju i bušila naftu, nafta se izlila u reku i zagadila njive, deca su počela da umiru, a kompanija je slala svoje predstavnike jednom na svakih osam nedelja da ih umiri, da im kaže da im je žao i da nije to ništa.
Knjiga počinje ovako: "Trebalo je da znamo da je kraj blizu. Kako smo mogli da ne znamo? Kada je iz neba krenula da lije kiselina i kad su reke pozelenele, trebalo je da znamo da će naša zemlja uskoro postati mrtva".
Priča govori o seljacima, koji nisu želeli da rade za kompaniju, hteli su da obrađuju svoje njive, o njihovoj decenijskoj borbi, strahovima, gubicima i stradanju.
Imbolo Mbue ispričala je priču o sprezi krupnog kapitala i države, o povezanosti kolonijalizma, globalizma i kapitalizma.
Knjiga govori i o tome kako neprijatelji ne dolaze samo iz neke daleke zemlje, kako ljudi koji su isti narod kao i mi mogu da nam budu neprijatelji, kako to što neko “naš” zameni kolonizatora ne znači da će biti bolji.
Pa da to ilustrijem citatima dece Kosave koja odrastaju 1980-ih, nane - bake devojčice Tule koja je glavni lik u knjizi koja se seća na svoje detinjstvo i pričom koju u 2020. priča Tulin drugar koji postaje deda.
"Predstavnici su rekli da će bušenje nafte našem selu doneti nešto što se zove 'civilizacija'. Jednog dana, rekli su predstavnici vlade, Kosava će imati nešto divno što se zove 'prosperitet'".
"Sve poslove su dobili ljudi dovedeni iz sela oko Bezama, ljudi čija su braća, stričevi, rođaci i saplemenici radili u vladinim kancelarijama i svakako su držali tajne sastanke i potpisivali tajanstvene dokumente, kako bi osigurali da taj prosperitet koji donosi nafta bude rezervisan samo za njihove porodice, klanove i plemena".
Nana o kolonizatorima: "Upoznali su nas sa novcem, ne zato što nam je bio potreban, već zato što smo morali da naučimo čemu to služi kako bi njima bilo lakše. Nametali su svog duha onima koje su mogli ubediti i sagradili crkvu u Lokundži, ne zato što bi nama koristila, nego zato što su želeli da verujemo da je naš duh zao, a naše ponašanje nemoralno. Želeli su da nas uključe u svoj svet, a mi smo morali da naučimo principe po kojima su oni živeli i da ih prihvatimo".
Tulin drugar o deci dece Kosave: "Ona ne govore sa svojom decom naš jezik. Govore samo engleski. Ona ne poštuju našeg duha. Kad se desi rođenje ili smrt ili venčanje, proslavljaju to na način naših nekadašnjih gospodara. Plešu na njihovu muziuku, kao da je naša samo nekakav prastari običaj koji treba poštovati".
Bilo je mnogo scena koje me podsećaju na sve naše pokvarene sisteme u kojima živimo i s kojima se srodimo, na korupciju, na bahatost vlasti, kao i na to da milioni ljudi pate svoje patnje, negde u samoći i ne preduzimaju zajedničku akciju.
Naraciju u knjizi vodi nekoliko likova različite dobi i različitih pogleda na svet. Pa je knjiga ispunjena dodatnim stvarima osim borbe za očuvanje sela Kosava - poput priča starih o kolonijalizmu, brige roditelja o deci, ženama koje su osuđene da zauvek ostanu same, pitanjima roditelja koji šalju svoju decu u inostranstvo, odnosima muškarca i žene, patrijarhalnim obrascima, pobuni koja je u nama, ali i o tome kako na ovoj jedinstvenoj planeti postoje paralelni svetovi.
Moram da priznam da je bilo i nekoliko sitnih delova koji su me zasmejali.
Knjigu vredi pročitati. Književnica manipuliše publikom, iza svakog neuspeha, iza svakog novog užasa piše o nadi, uvek se rađa nova nada, ali ako niste spremni na tužan kraj, ne uzimajte knjigu u ruke.
*Nemojte misliti da sam nesvesna da su prolivene suze i žrtvovani ljudi da bih se ja vozila autobusom ili automobilom, da moj telefon ne radi bez litijumske baterije, da ugalj koji se kopa da bih se grejala i imala struju ubija ljude. Svesna sam. Samo bih volela da stvorimo neki bolji svet.
