Bude me zvona. Opet jugo. Kroz prozor vidim komadić zgusnute bjeline i slušam zvona iz grada. Nedjelja.
Evropsko prvenstvo u fudbalu, dalmatinski gradić u jeku leta, kriza vlade, izostanak menstruacije, abortus prećutan mužu. Moglo bi se reći da će nam roman doneti napetu radnju, ali dešava se nešto sasvim suprotno - već na prvim stranicama pripovedačica nas uvodi u jedan on najintimnijih razgovora - razgovor sa samom sobom. Ona je na raskršću između sebe i sveta, između onoga šta je trebala da postane i onoga šta je, ona je sve što smo mi same i ono čega se plašimo da ćemo o sebi saznati.
Meditativna proza Staše Aras u romanu Horror Vacui donosi nam priču o ženi koja se, usled ne toliko nepredvidivih životnih okolnsti, našla u situaciji gde će morati da se suoči sa sobom i da duboko promisli o životu koji je izabrala. Ništa poput velikog preokreta se u ovom romanu neće dogoditi, ali će nam pripovedačica dati mnogo više. Kroz njen unutrašnji monolog, koji jedino kao takav može biti necenzurisan, otkrivamo mikrokosmos u kome je nestalo bliskosti u braku, nacija gubi razum tražeći identitet u vatrenom praćenju fudbalskog prvenstva, časne sestre šapuću o zlodusima, a žene svijet gledaju kroz špijunku. Prateći taj svoj unutrašnji glas, pripovedačica odlučuje da ode u manje primorsko mesto, u staru porodičnu kamenu kuću. Tu osluškuje zvuk vetra kroz stare zidove, ujutru skuva sebi kafu i ispija je na stepeništu, gleda u hibiskus, odlazi na kupanje ili ne odlazi, kako joj telo kaže. Prati njega i ritam koji samo praznina (vacui) može da donese.
Staša Aras nas kroz ovu meditativnu belešku ne uvodi samo u svet intime svoje junakinje, već i u otpor koji je na momente tih i pasivan, a na momente odsečan i nužan, i koji jedino kao takav može da pruži neostrašćenu kritiku društva. U tekst se upliću likovi drugih žena: časne sestre, šjora Jele, baka i mama kojih više nema, komšinica sa kojom u kratkim dijalozima ili samo klimanjem glave deli svoje stavove prema učmalosti sredine. Sve te žene stopiće se u jednu, arhetipsku, nama sa ovih prostora dobro poznatu, za koju ćemo se zapitati da li zaista ima izbore, da li je zaista ikada finansijski nezavisna, da li je ikada zaista slobodna.
Znam da se žene poput ove šjore Jele što dane provodi sjedeći na ulici nikada za svoga života nisu okupale u moru. Život su provele u crnilu u svojoj kući i svojoj ulici dugačkoj najviše pedeset metara. Kraće od puškometra. Nastanjivale su svoje kamene nastambe, svakoga dana kuhale, “gojile dicu” i pretvarale se u suhi čokot.
Knjiga je podeljena poglavljima od kojih su neka lirskih naslova, dok većina nosi nazive utakmica tokom aktuelnog prvenstva u fudbalu (Engleska - Wales, Hrvatska - Češka). Autorka nas ovim izborom sučeljava sa banalnošću svakodnevnice, kolektivnim slepilom i potrebom pojedinca, uključujući i samu junakinju, da se ipak nekako uklopi, iako je fudbal u biti i ne zanima. Izborom ovakvih naslova, ona još jače naglašava kontrast između onoga što se odigrava oko junakinje i onoga što je u njoj samoj. Taj kontrast razviće ideju o buntu, o pobuni protiv odustajanja i pukog prihvatanja.
Samo da osjećam. Samo da ne postanem ravnodušna, nezainteresirana pojava na dvije noge. Otići ću na kupanje. Otići ću večeras u gradić, nalakirati ću nokte crvenim lakom. Otići ću negde gdje se pleše.
Horror Vacui priča je o jednoj od nas. Priča o teskobi, preispitivanju odluka, prećutkivanju, uzimanju stvari u svoje ruke, nenameravanim otporima koji dolaze kao jedini izlaz, u propitivanju sebe kao neodvojivog dela ljudske vrste. Ovo je priča o Ženi i praznini, ili o Ženi i vremenu, što me je tokom čitanja stalno vraćalo na roman (i film) Sati, Majkla Kaningema i čuvene Virdžinijine reči: Među nama uvek godine. Uvek godine … Uvek sati.
*
U tijelu danas osećam nelagodu. Možda nisam jučer trebala plivati. Donji dio leđa i trbuha kao da su povezani hladnom maramom i stisnuti. Ležim pokrivena dekom svjesna da negde vani vrijeme leti i razbacuje se. Trube automobili, ljeto šlajfa po užarenom asfaltu, dijele se svjedodžbe, sklapaju ugovori, varaju muževi, krade se, putuje, žvaće, šverca, netko sjedi i hladi se lepezom. Ja ležim u svojoj kući ukopana, kao u katakombi, pokrivena dekom, i nisam ni tužna, ni usamljena.
Staša Aras je književnica i profesorka hrvatskog jezika. Objavila je tri zbirke poezije - Takve se stvari događaju ljudima (Algoritam 2014.), Nedolično i vrijedno spomena (Durieux 2015.) i Premještanja (Hena 2020.), knjige kratkih priča Meke granice (Algoritam 2015.) i 12 pred zidom (Sandorf 2020), kao i roman Horror Vacui (Treći trg 2020, Hena 2021) koji je 2022. godine bio u najužem izboru za nagradu Meša Selimović.
