Sećam se da sam, kada sam prvi put čula za knjigu "Sve što krijemo u fioci", pomislila da je baš ta knjiga ono što mi treba u tom trenutku- da malo opustim mozak i da je pročitam za dan. Pročitala sam je za svega par sati i "oduvala me je". Nikada ne govorim o samoj radnji kada pišem recenzije o knjigama, jer je moja preporuka uvek da se knjige čitaju. Želim da prenesem opšti utisak koji mi je ostavilo ovo štivo, i da vam ukažem na teme o kojima je podstakla da razmišljam.
Drugo, veoma sam osetljiva na smrt dece, a u poslednje vreme sam pročitala dosta knjiga upravo te tematike. Ni ova nije izuzetak. Bude mi baš teško kada tako nešto čitam, neretko i zaplačem. Međutim, žena u ovoj knjizi je našla izlaz iz tame, našla je svoje svetlo na kraju tunela posle godina mraka, i u tome se ogleda sva njena veličina. Smisao života pronašla je u detetu svog deteta, i u životu je održalo to da joj prenese sve važne životne lekcije, kao i da je upozna sa njenim korenima. Važno je da znamo ko smo, odakle smo, čije gene nosimo, a još je važnije da to ima ko da nam prenese, bez tajni, isključivo golu istinu, da tu snagu koju nosimo u sebi prenosimo sa kolena na koleno, da nas naredne generacije pamte i u našim bolima pronađu snagu za svoje teskobe.
I poslednje, ali ne i najmanje važno, oduševila me je bliskost bake i unuke, odnos koji su izgradile i ljubav koja postoji među njima, čak i kada jedna od njih dve nije fizički tu. To me je podsetilo na Bakmanovu knjigu "Moja baka vam se izvinjava", koja mi je jedna od omiljenih.
Što se tiče knjige "Slušaj kako kiša pada", mislila sam da nema veze sa gorepomenutom, međutim prevarila sam se.
Akcenat jeste na Karmeninom vrlo burnom životu, ali u poslednjih nekoliko poglavlja pominje se Rita i njena tragična sudbina.
Emotivna, skoro isto kao i prva knjiga, "Slušaj kako kiša pada" podstakla me je da razmišljam o različitim ljudskim sudbinama i putevima. Pomislila sam kako postoji toliko ljudi, a kako svi oni vode, samo na prvi pogled, slične živote. Nema na ovom svetu dva ista puta i dve iste sudbine, koliko god se mi trudili da mislimo suprotno. Svako od nas ima neki svoj, možda unapred određen, put i cilj. I koliko god da je teško breme koje nosimo, dato nam je verovatno zato što je neko tamo znao da smo za to sposobni.
Od srca vam preporučujem da pročitate obe knjige, a ja se nadam trećem delu, isto kao što se nadam da će biti napisan iz perspektive treće sestre. U nastavku slede omiljeni citati iz knjiga.
*Volim. Voljena sam. Zaštićena sam. I malo-pomalo shvatam da mi ništa drugo nije potrebno.*
*Treba da znaš odakle dolaziš da bi znala kuda ideš.*
*Sećanje je dobro kada te nosi dalje. Ali ako te uspori ili čak zamrzne u mestu, onda moraš da ga ućutkaš. Ne da učiniš da nestane, već samo da ga ućutkaš, jer u nekom trenutku tvog života možda će biti potrebno da se sećanje probudi kako bi dopustila svojim duhovima da govore. Toliko toga imaju da nas nauče ako malo bolje pogledamo ono što su nam ostavili.*
*Štititi nekoga znači oblikovati ga. Dati mu ključeve, ali ne otvarati vrata.*
*Kad u istoriji jednog naroda nedostaje geografsko utemeljenje, koreni pronalaze drugo tlo da bi se učvrstili.*

