Kada pomislim na Miodraga Majića, prvo što mi padne na pamet je kako sam ga otkrila slučajno i kako me je silno oduševila pre svega njegova pojava, a onda i njegova dela. Mislim da je za vrlo kratko vreme postao omiljen među čitalačkom publikom, i to potpuno opravdano. Veliki sam obožavalac njegovog stila pre svega, a posebno njegovih tema. Volim sve tri njegove knjige, ali vam danas predstavljam meni najdražu, Ostrvo pelikana.
Priča o Ajši počinje na mestu na kojem počinju sve priče nesrećnih. Na raskrsnici sudbine, koja nama kojima je fortuna naklonjena uvek ostavlja nekoliko pravaca, ali za njih uboge čuva samo taj jedan, unapred određen put. Sudbinske kockice se ne poklope lako, čak ni kada je nesreća u pitanju. Nije dovoljno biti samo nevoljnik i sirotan. Pored svega toga, potrebno je baš nemati sreće. A Ajša je baš nije imala.
Ovo je priča o kobnoj ljubavi dvoje gubitnika i surovoj odmazdi sistema koji je tvrdio da sve čini kako bi pomogao jednom od njih. Možda bi Ajšina i Gabrijelova ljubavna priča mogla da ima srećan kraj. Da oni nisu imali malo godina. Da Ajša nije ostala trudna. Da nije bilo sudije Dedijera i mlade novinarke koja je želela da izgradi svoju karijeru istražujući baš ovaj slučaj. Ali desilo se sve ovo. I pomoći više nije bilo.
Majić nas vodi ustalasanom putanjom ljudskog stradanja. Pripovedanje teče iz nekoliko perspektiva koje su lične i naoko nespojive. Spaja ih jedan neobjašnjiv i neobičan slučaj koji u sebi krije bolnu i tešku pripovest u koju su svi upleteni.
I upravo to sam osećala od prve do poslednje stranice ove knjige. Tugu i bes zbog učinjene nepravde, neku vrstu teskobe koja može da bude i katarzična. Toliko sam zavolela glavne likove, Ajšu i Gabrijela, da sam stekla utisak kako ih poznajem od nekud. Zamislite da volite, a da vam ne daju. Da patite, a da leka nema. Da su sve vaše želje usmerene na jednu osobu koja je kriva samo zato što vas je volela. Kao i sve Majićeve priče, i ova se tiče svih nas i može postati sudbina bilo kog pojedinca.
Za kraj vam ostavljam omiljeni citat iz knjige: "Najveća sranja na ovom svetu ne čine zlikovci. Najveća zla odigravaju se pod nogama običnih smrtnika, dobrih ljudi iz komšiluka, poslušnih šrafova sistema koji puštaju gas u kupaonice zato što je propis tako naredio i zato što njihova uloga u mehanizmu ne zahteva sagledavanje celine."
Uh, "Ostrvo pelika" je dobra knjiga, kao knjiga, ako se izuzme ono što joj prethodi. Majić dobro kroji svoje knjige, likovi su izgrađeni, kao i zaplet. Opisi iz zatvora su duboko bolni i podsećaju me na sve one izveštaje o situacijama i uslovima u zatvorima koje niko od nas ne želi da čita. Scena kad Ajša prosi i ljudi joj ubacuju pseći izmet u kesu mi je urezana u mozgu, jer stalno govorim da će veliki borci za životinje istovremeno šutnuti Ciganče na ulici, jer ono je tu nešto Bogu zgrešilo, a Leicu ljuljati kao bebu i dati joj lososa. Ono što mi smeta dok čitam knjigu su rečenice iz dnevno-politickog života i to što se sama knjiga bazira na slučaju zbog kojeg su Majića razvlačili po medijima. To mi smeta samo zato što ne znam da li je knjiga opravdanje ili je cela situacija bila povod za knjigu. Svakako knjiga zaslužuje pažnju i nije gubljenje vremena.
ОдговориИзбриши