Em mrze knjige, em imaju klub! Kako to? - Knjigomrsci i Bookmate

Hej, ti! Jedno vrlo bitno upozorenje na samom početku! Ne daj da te naslov zavara. U ovoj knjizi nema ni najmanjeg zrnca mržnje prema knjigama, naprotiv, ako pročitate ovu knjigu - zavolećete ih još više. Plus, ona vam nudi i niz preporuka za čitanje.

Iskrena da budem, ove godine na sajmu knjiga sam videla ovu knjigu, uzela je u ruke, provrtela, ali moj sklop ličnosti u datom trenutku nije je našao za naročito inspirativnu, pa sam je samo ostavila. Takva je "prognoza" bila tih dana. Zapravo, delovala mi je kao neka limunada-slatkasta, usiljena i predvidljiva pričica iz američkih filmova. Knjige koje ja kategorišem kao "knjige za pored bazena". A možda sam i naprosto bila preplavljena utiscima od svih tih knjiga, jer ja svake godine barem 4 dana od 7 budem na sajmu. Međutim...
***
Pre nekog vremena, otkrila sam sasvim slučajno jednu novu aplikaciju za telefon - Bookmate. Zapravo, tražila sam nešto slično GoodReads-u koji mi se nije naročito dopao. Svako ko me poznaje, a samim time i moje opšte čitalačke preferencije, zna da ja uvek dajem prednost dobroj, staroj, tradicionalno štampanoj knjizi. 
Volim da držim knjigu u rukama, da okrećem strane, da ih njuškam - bilo da su stare ili novoštampane... Volim čitajući da opazim i osetim na rukama stanjivanje desne u korist leve strane knjige, kako tečem kroz priču i redove. Ali, rekoh sebi, to što nešto preferiram, ne znači da je ovo nešto drugo nužno loše.
Otkrila sam (i ovo je potpuno besplatna reklama) da ova aplikacija nudi niz knjiga što na srpskom, što na engleskom, kao i audio knjige. Ima fino podeljene kategorije knjiga, ocenjivanje i komentare, mogućnost čuvanja citata itd. 

Dopala mi se i animacija swipe-ovanja (okretanja, za neljubitelje engleskih upadica) stranica, a posebno to što mogu da biram light/sepia/dark mode, tip fonta, veličinu fonta i procenat iznad naslova koliko sam do tog trenutka pročitala. 

Ova aplikacija je izuzetno zgodna za, recimo, duge vožnje u gradskom prevozu, čekanje u redovima ili na stanici isl., jer svakako već imamo mobilni pri ruci. Plaća se pretplata, ali je ona maltene simbolična spram toga šta se sve za tih 500 din dobije. Naravno da sam momentalno (banalno rečeno - manijački) napravila listu svih knjiga koje želim da pročitam, svakako ostavljajući mogućnost da sa listom na aplikaciji odem i da neke kupim u knjižari, u fizičkoj formi. Za mene je to bilo kao da si mi rekao: "Uđi u knjižaru, uzmi šta želiš, sve je besplatno!". Ispostavlja se da je korišćenje ovakve aplikacije zapravo korisno na  mnogo načina. Još jedan način da se uživa u knjigama, pa - što da ne?

***

Listajući svoju novu sajber-biblioteku, naišla sam upravo na ovu - olako ostavljenu - knjigu sa sajma: Književni klub knjigomrzaca od autorke Grečen Entoni.

Kao i sad, tako i u brojnim prilikama, dokazalo mi se da za mene ne važi ona izreka da se ne sudi knjizi po koricama. Da, ne treba suditi samo po boji korica, ali zajedno sa dobro odabranim naslovom, celokupan dizajn naprosto više skreće pažnju nego neki drugi, koji bi se mogao okarakterisati kao loš. Ili naprosto - manje dobar.

Hej, naslov Književni klub... KNJIGOMRZACA! Kakva prelepa kontradikcija! Da je pisalo samo "književni klub", to baš i nema neki efekat. "Knjigomrzci"? Možda bih zavirila da vidim da li je neka potpuna ironija u pitanju i zašto bi neko pisao knjigu o onima koji je mrze, tj. šta bi, zaboga, o njima rekao. A tek spoj ta dva! Em mrze knjige, em imaju klub! Moja pomisao: Šta rade, sede i mrze knjige zajedno? I kako da vam tako neki naslov ne skrene pažnju? Ako mene pitate - nemoguće.

...međutim, kao što završih paragraf nekoliko pasusa gore, priča uopšte nije usiljena, već prijatno sentimentalna i dubokoemotivna, dodirujući raznovrsne oblike ljubavi: ljubav prema deci, prema usvojenoj ćerki, prema partneru, izmedju dve sestre, muža i žene, prema prijatelju, platonska ljubav, ljubav koja boli nakon što izgubimo nekoga koga volimo, ljubav prema knjigama i prema trajnim vredostima itd. Zapravo, čitava knjiga je prožeta ljubavlju, gde jedna motiviše drugu da opstane, da preživi i u toj borbi stvara samo još ljubavi.

Postoji jedna knjižara, voljena od strane više generacija, čije ime je Iznad duge

"Knjige (i duge) su mesta gde bilo šta može da se dogodi."

Deca dece koja su u Dugi kupovala knjige, to na tom mestu čine danas sa svojom decom. Nažalost, ona biva ugrožena surovim kapitalizmom današnjice, koji ljubav zanemaruje i apsolutni primat daje profitu. Profit ne pita, on surovo i hladno uzima. Ovakva vrsta problema je nešto sa čime se možemo saosetiti i u našem okruženju, što je meni svakako doprinelo doživljaju celokupne priče. 

Sa ovakvim razvojem situacije nikako ne žele da se pomire Tom, Bri i Lejni, stoga oni pokreću borbu da sačuvaju to mnogima dragoceno mesto. Međutim, iz njima neznanog razloga, Irma, koja je jedan od vlasnika, i ujedno mama Bri i Lejni, samoinicijativno sklapa ugovor sa investitorom dovodeći ih sve pred svršen čin. 


Za Irmu je to takođe voljeno mesto, ali ona uporno odbija da otkrije zašto je odlučila da knjižaru proda i odseli se. Nakon što je njen dugogodišnji prijatelj Eliot, sa kojim je i osnovala knjižaru, preminuo, za kratko vreme ona donosi odluku o prodaji i time sve oko nje stavlja u rebus. Ona i Eliot su prijatelji još od rane mladosti, spaja ih velika ljubav i snažno prijateljstvo, a gorepomenuti Tom je Eliotov partner, koji i ako ima 70 godina, bori se svim snagama da sačuva Iznad duge sa Bri i Lejni. 

Irminina odluka šokirala je njene ćerke, koje su od detinjstva smatrali knjižaru svojim utočištem. Sve je počelo od Irme i Eliota i od njihove ljubavi kako prema knjigama, tako i naročite ljubavi koji su oni kao dve osobe gajili jedno prema drugom. Upravo to što su svi bili svesni povezanosti ovo dvoje, niko ne razume šta se dešava niti zašto Irma uporno i hladno odbija da da bilo kakvo objašnjenje za svoje odluke.
Ljubav Eliota i Irme, i ako platonska, je katkad izazivala i ljubomoru i bes u Tomu kojeg sada ništa neće zaustaviti u nameri da sačuva nasleđe Eliota. Njegovog Eliota. Svako sa nekim svojim ličnim motivima i unutrašnjim borbama, a opet ujednjeni u ljubavi prema Dugi, knjigoljupci će se udružiti kako bi zaštitili knjižaru, i kao mesto ali i kao legat njima svima dragog Eliota. Čak i ako to znači korišćenje ogovaranja, sitnih sabotiranja, spletkarenja i mešanja u tuđe poslove.
***
Interesantno je da sam ovu knjigu pročitala celu na telefonu. I to većinski na ulici i u autobusu! Vreme provedeno u besomučnom čekanju i klackanju dobilo je svrhu i pretvorilo se u nešto korisno i oplemenjujuće, i nije bilo samo da je neko tupo blenjenje kroz prozor.
Još jedna od dobrih strana ove knjige jeste ta što je prožeta humorom. Humoru u romanu doprinose neobični i duhoviti zahtevi kupaca u knjižari poput, na primer, bake koja hoće svom četvorogodišnjem unučetu da kupi knjigu o kubizmu jer baka hoće da ga produhovi... Na vreme! Mislim, ako tako nešto uopšte postoji. Nema veze što dete još ne zna da čita. Ili rasprave između dve sestre, Eliotovo seniorsko gunđanje itd.
Ova knjiga nije nekakav spektakularan roman, senzacionalistički. Neće vam možda uzburkati adrenalin, ali će vas zato dotaći u ona najfinija, najdelikatnija osećanja, izvlačeći vam osmeh na lice, a nekome možda i neku suzu. 

Jedno je sigurno, a to je da ćete se i tokom čitanja, a i nakon što završite knjigu, osećati lepo, dirnuto i uistinu srećno. 


Kći direktora cirkusa ili Fabrika mašte Petera Pauka

U svojoj sada već višegodišnjoj karijeri kreatorke sadržaja za veb napisala sam nekoliko desetina kako-da tekstova na različite teme, osim kako da postanete pisac za veb. Ali imam predlog literature. Nije usko specijalizovana i ne nabraja taksativno korake a ipak je sjajno štivo ukoliko vas generalno zanima pisanje. U pitanju je roman Kći direktora cirkusa, Justejna Gordera

Roman prati odrastanje Petera, dečaka koji slobodno vreme, umesto u igri sa vršnajcima, provodi u svom unutrašnjem svetu. On ne negira stvarnost. Naprotiv, on je aktvini posmatrač i zbilju koristi kao građu za smišljanje priča. 

Ovaj talenat će mu poslužiti kao svojevrsni socialni kapital tokom školovanja. Kasnije u životu će biti osnova za poslovni poduhvat koji će Gorderov glavni junak nazvati Pomoć piscima. Iz Peterove fabrike mašte izlaziće ideje za romane, novele i filmske scenarije koje će se naveliko pazariti. 

Iako konstanto na relaciji mašta-realnost, Peter nas detaljno sprovodi kroz svoju delatnost. Upoznaje nas sa različitim profilima pisaca, kako stupa u kontakt sa njima i bira kome će koju ideju da proda. Njiegova rešenost da ponudi samo deo, ispostaviće se, vuče korene iz njegovog odnosa sa roditeljima što će kasnije uticati i na njegove domete u emotivnim vezama. 

Nadimak Pauk se pojavljuje u dva konteksta. Prvi se odnosi na mrežu koju Peter stvara nižući jednu ideju na drugu, a drugi upućuje na mrežu Peterovih "kupaca" ideja. 

Kći direktora cirkusa je pitak, duhovit roman sa elementima misterije. Dodatno, priče unutar centralne priče doprinose slojevitosti dela i služe kao potvrda talenta glavnog junaka. 

Roman se bavi pitanjima ambicije, originalnosti, etike, odnosa kvantiteta i kvaltita u književnim krugovima i šta čemu prethodi - iskustvo pisanju, postignuće slavi ili obrnuto. Konačno, bavi se značajem samosvesti, a Gorder to vešto komunicira kroz svog glavnog junaka koji jasno definišući svoje stvaralačke granice otkriva zašto i sam nije i jednu svoju ideju razvio u književno delo. 

Kći direktora cirkusa sam dobila kao znak zahvalnosti za pomoć koju sam ponudila za sređivanje jedne privatne bibilioteke. Vlasnica biblioteke mi je rekla da uzmem bilo koju knjigu. Suprotno onoj - ne sudi knjizi po koricama - odlučila sam se za Kći baš zbog naslovnice koja me je podsetila na još jedno Geopoetikino izdanje, Kraj nama poznatog sveta od Erlenda Lua, koje mi se jako dopalo. 

Nadala sam se neobičnoj priči napisanoj jednostavnim a bogatim jezikom. Očekivanja su ispunjena u manje od 200 strana koje vredi natenane čitati i vraćati im se. 

Bela vrana Marlen Haushofer, simbol pobunjenog pojedinca ili distopijska kritika društva

Kada sam počela da čitam roman Zid, nisam ništa znala o Marlen Haushofer niti o njenom stvaralaštvu, a kamoli kada je knjiga napisana (1963). Uzela sam je po preporuci drage spisateljice, uz samo jedan nagovor: “kako nisi čitala Zid?”. I zaista, kroz sve stranice knjige i po završetku čitanja stalno sam sebi postavljala to jedno isto pitanje, “kako ovo ranije nije došlo u moje ruke” i “da li je ovo deja vu ne tako davnog lockdown-a?” Zid ipak ne govori ni o kakvom virusu niti pandemiji, ali postoji jedan zajednički imenilac tih dveju radnji, a to je izolacija ili primoranost na istu usled spoljnih faktora.


Mnoge kritike su okarakterisale ovaj roman kao distopijsku fikciju ili robinsovski roman (pre svega ženska verzija robinsovskog romana). Te kritike sam zapazila nakon čitanja i, premda su neosporne, činilo mi se da su nedovoljne i da na neki način svrstavaju knjigu u poznate kalupe, dok je ona na mene ostavila utisak nemogućnosti da se tako lako ukalupi.


Pisana u formi izveštaja, priča nas vodi kroz svakodnevnicu žene u svojim četrdesetim godinama i njenom životu u Alpima u lovačkoj kući. Međutim, odluka da toliko vremena provede baš tu, nije bila njena. 


Bezimena junakinja na početku romana odlazi u Alpe sa svojom rođakom Luiz, rođakinim mužem Hugom i njihovim psom Luksom, gde planira da provede leto. Jedne večeri par odlazi u šetnju do sela, dok naratorka ostaje u kolibi sa psom. Narednog jutra, videvši da ih još nema, odlučuje da ih potraži zajedno sa psom, kada na pola puta udara o nevidljivu prepreku. Sa druge strane može da vidi svet koji joj se na trenutak čini istim kao i juče sve dok ne shvati da se ništa u njemu ne pomiče i da je sve skamenjeno.


Fotografija preuzeta sa Mubi.com


Marlen Haushofer nas uvodi u svet potpune izolacije, prepuštenosti samom sebi, milosti prirode i ograničenim resursima oko nas. Ona ne da samo dotiče egzistencijalno pitanje, već i ekološko, moralno, feminističko, i možda najupečatljivije, filozofsko pitanje postojanja, prava na isto i svesti o njemu. 


Preuzela sam  na sebe ovaj zadatak, kako ne bih zurila u mrak i bila uplašena. Jer jesam uplašena. Strah mi se prikrada sa svih strana, i ne želim da čekam da dođe do mene i savlada me. Pisaću dok ne padne mrak, a ovo novo, nepoznato delo trebalo bi da mi učini um umornim, praznim i pospanim. Ne bojim se jutra, samo dugih, tmurnih popodneva.


Motiv otuđenosti, izbora koje pravimo kada smo na rubu opstanka kao jedinka, ali i kao vrsta, i koji najviše tada pokazuju pravo lice ljudskosti ili neljudskosti, okupljeni si pod zajedničkim motivom bele vrane koja se retko ali dovoljno pojavljuje u knjizi, i koju junakinja viđa u trenucima svoje slabosti ili pobede nad neljudskim.


Ono što je posebno ostavilo utisak na mene je podatak da je knjiga objavljena 1963. godine, dok gotovo ništa u njoj (osim pomena starog mercedesa koji je ostao u dvorištu lovačke kuće, a mercedes može biti iz više različitih perioda 20-og veka) ne ukazuje na jasnu vremensku koordinatu i to pridodaje univerzalnosti priče, njenoj primenljivosti, i vrlo pametno se uklapa u sve vanvremenske motive koje dotiče, što je čini najprikladnije ukalupivom u kalup neprolaznosti.


*


Marlen Haushofer bila je Austrijska književnica, rođena u Frauensteinu, Molln, 11. aprila 1920. 

Iako je za svoj rad dobila nagrade i pohvale kritike, bila je gotovo zaboravljena autorka sve dok je Ženski pokret nije ponovo otkrio, ističući bitnost uloge žene u njenim romanima, u društvenim temama u kojima dominiraju muškarci.


Die Wand (Zid - 2009, Nojzac Novi Sad) se može smatrati njenim najvećim delom. Objavila je i zbirku kratkih priča i još šest romana, gde se pored Zida izdvaja roman Die Mansarde (Mansarda - 2008, Nojzac Novi Sad).

Marlen Haushofer je obolela od raka kostiju i umrla je 21. marta 1970. godine, u 49-oj godini. 


Film Zid snimljen je 2012. godine po istoimenom romanu u režiji Juliana Polslera.








Hronika ženskih sudbina

 Sećam se da sam, kada sam prvi put čula za knjigu "Sve što krijemo u fioci", pomislila da je baš ta knjiga ono što mi treba u tom trenutku- da malo opustim mozak  i da je pročitam za dan. Pročitala sam je za svega par sati i "oduvala me je". Nikada ne govorim o samoj radnji kada pišem recenzije o knjigama, jer je moja preporuka uvek da se knjige čitaju. Želim da prenesem opšti utisak koji mi je ostavilo ovo štivo, i da vam ukažem na teme o kojima je podstakla da razmišljam.

Prvo, veoma sam srećna što sam žena. I to nije neki feministički stav, jednostavno volim što pripadam "lepšem polu". Ja bih ipak nas žene nazvala jačim polom, kada je u pitanju prag emotivnog bola koji smo u stanju da podnesemo. Divim se jakim ženama koje drže leđa uspravno dok ih život šiba, koje se ne daju slomiti koliko god tereta da sa sobom nose. Tvrdim da jedna žena može da se rasuje na sitne komade i da se sastavi za svega par sati, za jednu noć, a da nikada na njoj ne vidite tragove tog loma, i to vam govorim iz ličnog iskustva. Uvek su nekako ženske sudbine te koje su tragične i ženski krstovi koje nose na leđima preteški, koju god knjigu da sam čitala, ili čula neku tešku životnu priču, glavni lik je uvek bila žena. I ne umem da vam kažem da li je to tužno ili ohrabrujuće, jer većina tih žena, bez obzira na sve nedaće kroz koje su prošle, iz svega toga izađe kao heroina. 

Drugo, veoma sam osetljiva na smrt dece, a u poslednje vreme sam pročitala dosta knjiga upravo te tematike. Ni ova nije izuzetak. Bude mi baš teško kada tako nešto čitam, neretko i zaplačem. Međutim, žena u ovoj knjizi je našla izlaz iz tame, našla je svoje svetlo na kraju tunela posle godina mraka, i u tome se ogleda sva njena veličina. Smisao života pronašla je u detetu svog deteta, i u životu je održalo to da joj prenese sve važne životne lekcije, kao i da je upozna sa njenim korenima. Važno je da znamo ko smo, odakle smo, čije gene nosimo, a još je važnije da to ima ko da nam prenese, bez tajni, isključivo golu istinu, da tu snagu koju nosimo u sebi prenosimo sa kolena na koleno, da nas naredne generacije pamte i u našim bolima pronađu snagu za svoje teskobe. 

I poslednje, ali ne i najmanje važno, oduševila me je bliskost bake i unuke, odnos koji su izgradile i ljubav koja postoji među njima, čak i kada jedna od njih dve nije fizički tu. To me je podsetilo na Bakmanovu knjigu "Moja baka vam se izvinjava", koja mi je jedna od omiljenih. 

Što se tiče knjige "Slušaj kako kiša pada", mislila sam da nema veze sa gorepomenutom, međutim prevarila sam se. 

Kroz prvu knjigu nas je vodila Rita, koja je svojoj unuki ostavila komodu prepunu fioka sa tajanstvenim predmetima. U ovoj knjizi, glavna junakinja je Karmen, Ritina sestra. Priča je ispričana iz drugog ugla i podjednako je emotivna. 

Akcenat jeste na Karmeninom vrlo burnom životu, ali u poslednjih nekoliko poglavlja pominje se Rita i njena tragična sudbina.

Emotivna, skoro isto kao i prva knjiga, "Slušaj kako kiša pada" podstakla me je da razmišljam o različitim ljudskim sudbinama i putevima. Pomislila sam kako postoji toliko ljudi, a kako svi oni vode, samo na prvi pogled, slične živote. Nema na ovom svetu dva ista puta i dve iste sudbine, koliko god se mi trudili da mislimo suprotno. Svako od nas ima neki svoj, možda unapred određen, put i cilj. I koliko god da je teško breme koje nosimo, dato nam je verovatno zato što je neko tamo znao da smo za to sposobni. 

Od srca vam preporučujem da pročitate obe knjige, a ja se nadam trećem delu, isto kao što se nadam da će biti napisan iz perspektive treće sestre. U nastavku slede omiljeni citati iz knjiga. 

*Volim. Voljena sam. Zaštićena sam. I malo-pomalo shvatam da mi ništa drugo nije potrebno.*

*Treba da znaš odakle dolaziš da bi znala kuda ideš.*

*Sećanje je dobro kada te nosi dalje. Ali ako te uspori ili čak zamrzne u mestu, onda moraš da ga ućutkaš. Ne da učiniš da nestane, već samo da ga ućutkaš, jer u nekom trenutku tvog života možda će biti potrebno da se sećanje probudi kako bi dopustila svojim duhovima da govore. Toliko toga imaju da nas nauče ako malo bolje pogledamo ono što su nam ostavili.*

*Štititi nekoga znači oblikovati ga. Dati mu ključeve, ali ne otvarati vrata.*

*Kad u istoriji jednog naroda nedostaje geografsko utemeljenje, koreni pronalaze drugo tlo da bi se učvrstili.*

Kulturlama na Sajmu knjiga 2023 - Anđela i Ivana

Veoma važno! Pre nego što podelimo svoje utiske sa ovogodišnjeg sajma sa vama, zamolili bismo vas da potpišete peticiju u svrhu zaštite Beogradskog sajma.
Planira se rušenje kompleksa Beogradskog sajma, pod maskom organizacije manifestacije “EXPO 2027”. Najavljuje se izgradnja novog sajamskog kompleksa na plodnim surčinskim njivama. Kroz dirigovane tekstove i priloge na režimskim medijima, priprema se teren, da atraktivni prostor između Bulevara vojvode Mišića i reke Save, postane plen Beograda na vodi. Pod gusenicama bagera bi se našle četiri velike hale, dok bi građevinske srebroljubce preživela jedino Hala 1, jer je ona zaštićena zakonom. Umesto ovog maestralnog dela posleratne jugoslovenske arhitekture, namerava se izgradnja gusto načičkanih stambenih višespratnica.

Beogradski sajam je u arhitektonskom smislu dragocenost, a u trenutku kada je napravljen bio je veliki evropski projekat, potvrda snažne kulturne svesti u to vreme. Četiri ikonične hale se ne smeju posmatrati zasebno, van svog konteksta, vec kao jedinstveni arhitektonsko-urbanistički kompleks. One su bile svetsko čudo za vreme u kome su građene i nešto najreprezentativnje u bivšoj Jugoslaviji. A sistem prenapretnutog betona koji je Branko Žeželj razvio, je nešto čime se trebamo ponositi. A ne rušiti ga!

Ovom peticijom zahtevamo da se pokrene postupak zaštite celog kompleksa Beogradskog sajma. Sajam je naše kulturno nasleđe, deo našeg kulturnog identiteta, arhitektonsko i konstruktivno remek-delo!
Peticiju možete potpisati na OVOM linku.
Hvala, kulturni svete i dragi knjigoljupci.♥
Pa da pređemo na temu.

Utisci, autorka: Ivana Nedeljković

Kada dođe jesen i sajam knjiga počne, meni je to kao da mi je neko rekao da idem u Diznilend. Toliku sreću i uzbuđenje osetim, da bi verovatno nekome - ko nije toliko vičan čitanju - delovala kao potpuni ludak. Moj doživljaj sajma knjiga nije samo u kupovini, već je to čitav spektar lepih stvari koje mi nahrane dušu. 

Najpre se osetim srećnom, jer u današnjim vremenima - gde je kultura maltene k'o "zadnja rupa na svirli" mnogima - u tih sedam dana na sajmu se okupi kulturan svet i osetim se potpuno kao svoj na svome. Tamo sam okružena sebi sličnima, jer nas sve povezuje ljubav prema knjigama, ljubav prema Reči koja je u osnovi apsolutno svega. Utešno je - i divno - kad pomisliš "ima nas". Svi ljudi su nasmejani, vedri, obzirni, nema mesta bahatosti i drčnosti... Ima nas svih uzrasta - od beba u kolicima do penzionera. Videla sam nekoliko bakica sa šarenim ešarpama, svetlucavim nakitom i šeširićima, kako lagano, klaj-klaj i nogu pred nogu, ali sa osmehom šetaju između štandova. 

Sajam knjiga je za mene vreme i kad sretnem neke ljude koje nisam dugo videla i iskreno im se obradujem i zaista me zanima kad ih pitam "Kako si? Šta se dešava u tvom životu?" Ove godine smo Ana, Anđela i ja, koje smo silom prilika raštrkane u tri grada, uspele da se nadjemo i istoročemo za nekoliko sati koliko neko se ne ispriča ni za 5 dana. I bilo nam je malo, samo da se zna! 

Ove godine sam - ja prvi put, a Anđela drugi - imala priliku da upoznam i da mi knjige potpiše fenomenalni Miodrag Majić, koji ima značajno mesto na našem blogu, pošto smo obradile sve tri njegove knjige, a uskoro ćemo i četvrtu... Samo da je pročitamo. Toliki izliv sreće sam imala, da mi se lice zajapurilo kao da sam cvetić maka. 

Bilo mi je drago i što sam ove godine Anđeli otkrila ceo jedan odeljak sa polovnim knjigama, gde se mogu naći odlični naslovi, za male pare, ali morate malo imati živaca da kopate po knjigama. Vredi svakako odvoji jedna dan za to. Lično sam našla neke knjige sa maltene novim koricama, odlične za po 250-300 dinara. 

Bitno je spomenuti da je na ovogodišnjem sajmu, jedna od naših autorki - Željka Nedeljković-Zelić imala promociju svoje nove zbirke poezije pod nalsovom "Ravničarska elegija". U ovoj zbirci, Željka nam  je otkrila svoje emocije prema Vojvodini, odnosno Subotici, gde je rođena i odrasla. U svojim pesmama, dala nam je niz upečatljivih slika koje ona nosi u srcu iz svog zavičaja, svoje kuće, porodice, koristeći se pritom autentičnim jezikom subotičkih Bunjevaca. 

Kao moj lični doprinos, delim ovde sa vama i jednu mini galeriju fotografija-editorijala na kraju članka, odnosno, foto-reportaža čiji sam ja takođe autor, pošto sam ove godine obezbedila adekvatnu opremu za taj "poduhvat".

Utisci, autorka: Anđela Jocić
Kad dođe oktobar i kiše padaju... Mi knjigoljubci slavimo jedan poseban praznik - Sajam knjiga. Moram priznati, da sam tek skoro stekla naviku da redovno idem na Sajam, ali bolje ikad nego nikad. Ove godine je taj dan bio malo drugačiji jer nije bio posvećen samo knjigama, već i prijateljima, a s obzirom da volim i jedne i druge, ne moram da ih razdvajam. Provela sam divno i kvalitetno vreme sa Ivanom i Anom i to je hrana za moju dušu.
Što se tiče same posete Sajmu, osećaj kao i svake godine isti: čim kročim u to carstvo knjiga i njihovih mirisa - stanje totalne euforije. Kada sam se malo sabrala i oporavila od početnog utiska, primećujem detalje. 

Moram da kažem da sam presrećna zbog broja mladih ljudi koje sam tamo videla. Pomislila sam da za ovaj svet još uvek ima nade, da kulturu čitanja ipak ne mogu da nam oduzmu. Viđala sam, doduše, žene uglavnom, kako vuku kofere od štanda do štanda i pazare knjige, iskreno sam se oduševila. Muž me je pitao: "Da li one stvarno pročitaju sve ovo?", odgovorila sam da se nadam da da. I to je problematika koja mi je najzanimljivija kod Sajma knjiga, da li ljudi kupuju kao mahniti jer žele sve to da pročitaju, ili da bi ih neko drugi video da su kupili? Da se razumemo, da sam mogla, ja bih se sa sajma vratila sa jednim velikim koferom punim knjiga, ali ja ih čitam i samo povećavam listu nepročitanih knjiga na policama. Shodno tome, vodim se time da i drugi čitaju sve što su kupili. Nadu da sam u pravu ulivaju mi brojni moji bookstagram prijatelji, čije profile, kao i lik i delo, pratim i znam da se novac na knjige troši sa najvećom ljubavlju. 

Sa Sajma sam se vratila bogatija za 6 knjiga, od kojih mi je jednu kupila Ivana kao poklon za rođendan koji je bio u julu, ali tako vam je to kad živite udaljeni od svojih prijatelja. Iskoristila sam i neke online sajamske popuste, ali sam pokušala da obuzdam svoju želju da kupim sve što vidim, najviše da bih mogla da ostvarim svoje čitalačke planove koje sam napravila za poslednje mesece ove godine. Inače, odavno smo moje prijateljice i ja ustanovile da postoje dva odvojena hobija: jedan je kupovina knjiga, a drugi čitanje istih

Kada su sami izdavači u pitanju, najveća gužva bila je oko štandova dve najveće izdavačke kuće - Vulkana i Lagune. Nisam pristrasna, ali Vulkan je ove godine bio baš dobar sa popustima, Na štandu su čak imali veće sniženje nego na čuvenom Vulkanovom online sajmu. Za Lagunu, ove godine nemam reči hvale. Popusti ništa više nego redovni sa njihovom karticom, izbor knjiga sa akcija 2 za 499 i 3 za 999 godinama isti. Doduše, moji knjiški prijatelji su mi kasnije rekli da je Lagunina najsjajnija akcija ona za Noć knjige, pa čekamo to. 

Oduševila sam se delom sajma u kojima su bile polovne knjige, ali nisam imala dovojno vremena da "zaronim" u sve te gomile i zbog toga mi je beskrajno žao. Spomenula bih manje izdavačke kuće, kao što su Lumo, Kontrast izdavaštvo, Odiseja, Geopoetika, Plato i mnogi drugi koji su definitivno vredni pažnje. 

Ključni događaj ovogodišnje posete je bilo potpisivanje knjiga našeg domaćeg autora Miodraga Majića, koga sam imala čast da upoznam i prošle godine i čijim se knjigama uvek radujem. Upoznavanju pisca, o čijim smo knjigama neretko pisale na blogu, ipak se najviše obradovala Ivana, što možete videti na slikama koje su u prilogu ovog članka. 


Promocija knjige Ravnicarska elegija

Fotograf: Giovanna Domenica (Ivana Nedeljkovic)
All Rights Reserved

Do sledećeg Sajma knjiga, 
pokušajte da pročitate sve što ste pokupovali!♥

Koji je tvoj magični broj?

Da, naslov zvuči kao ime nekog otrcanog TV kviza iz 90ih ili sa početka 2000ih godina, ali reč je o nečemu sasvim drugome. Odavno već želim ...

Najčitanije na Kulturlami